NIMALO PAUŠALNO O PAUŠALIMA

NIMALO PAUŠALNO O PAUŠALIMA

Kao neko ko nema iskustva u skupštinskim klupama, a u želji da počnem ispunjavati predizborna obećanja koja se odnose na smanjivanje primanja poslanika i delegata, „zaronila“ sam u zakonske propise koji regulišu ovu materiju. Interesovao me prvenstveno paušal - kako njegova visina, tako i pojam (definicija). U prvi mah sam pomislila da to za mene neće predstavljati preveliku teškoću, jer ako iskustvo u skupštinskim klupama tek stičem, iskustvo diplomiranog pravnika imam u trajanju od 34 godine. Ali, ne lezi vraže!

Prvi susret sa pojmom paušala je odredba člana 12. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH: „Poslanik, koji ima status stalno zaposlenog u Parlamentarnoj skupštini BiH, ima pravo na plaću za obavljanje dužnosti i druge naknade, u skladu sa zakonom i odlukama Zajedničke komisije za administrativne poslove, a svi poslanici imaju pravo na poslanički paušal, te pravo na naknadu određenih materijalnih troškova.“ Već ovdje se pali prva lampica - ako poslanik ima pravo na plaću u skladu sa zakonom, kakav značaj u tom segmentu imaju odluke neke komisije?

Idemo na etapu dva. Pribavljam u stručnoj službi Parlamentarne skupštine Neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH. Sva sreća pa postoji ovaj tekst, obzirom da je Zakon od 2008. godine pretrpio PETNAEST izmjena. Tražim paušale, ali ne nalazim ih. Umjesto toga, nalazim podnaslov „Naknade u vezi s obavljanjem poslaničkog i delegatskog mandata“ i član 39a, uvršten u Zakon 2012. godine, koji glasi: „Naknade u vezi s obavljanjem poslaničkog i delegatskog mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH, a koje nisu regulisane odredbama čl. 30-48. ovog zakona, posebnim aktom reguliše Zajednička komisija za administrativne poslove Parlamentarne skupštine BiH.“ E, sad se više ne pali jedna, nego nekoliko lampica, sa upitnikom iznad.

Naknade su, dakle, regulisane u osamnaest članova Zakona, ali ni to nije dovoljno i treba još neka, POSEBNA naknada, koja nije utvrđena Zakonom, nego odlukom Komisije (!!!). Da li je takvo rješenje uopšte moguće, zar se time jednoj komisiji ne daju ovlaštenja zakonodavca?

Obzirom da još uvijek nisam saznala šta je to paušal i kolika je njegova visina, idem dalje - na fazu tri. Opet mi u mom traženju pomažu zaposlenice u stručnim službama Parlamentarne skupštine, koje mi dostavljaju Odluku Zajedničke komisije za administrativne poslove Parlamentarne skupštine BiH. Konačno, EUREKA!

Poglavlje III - Mjesečni paušal i član 6:  „Poslaniku i delegatu za obavljanje poslaničke i delegatske dužnosti pripada mjesečni paušal bez obzira na radnopravni status (ponovljena odredba iz Poslovnika, op.aut.). Visina paušala utvrđuje se množenjem osnovice plaće koeficijentom 1,50 (opet ne znam visinu, razmišljam ja). Svrha ili namjena paušala (zar to nije jedno te isto, opet ja razmišljam) je za dodatne aktivnosti poslanika i delegata tokom mandata, a koji se tiču povećanih materijalnih troškova u obavljanju poslaničkih, odnosno delegatskih dužnosti (a tiču se: rada u izbornoj jedinici, prisustva manifestacijama po pozivu organizatora i drugim aktivnostima gdje Parlamentarna skupština BiH ne snosi troškove stručnog osposobljavanja i usavršavanja i konsultantskih usluga).“ E ovdje mi se više ne pale lampice, nego nastaje vatromet zbog pitanja, nedoumica i nelogičnosti koje mi se roje po glavi i ljutnje koja me pri tom obuzima.

Paušal regulišu zakon i još tri druga podzakonska akta: Poslovnik, Odluka Zajedničke komisije, a da biste došli do konačnog iznosa, morate izvršiti i uvid u Odluku Vijeća ministara o visini osnovice za isplatu plata. Pa mnogo važnija prava i pravni instituti ne obrađuju se u ovoliko propisa.

Kako jedna komisija može odlučivati o naknadi koju ne tretira zakon? Znači li to da nekoliko ljudi može utvrditi naknade za bilo šta što im padne na pamet, npr. naknadu zbog udisanja zagađenog zraka, ili nešto slično?

Koje su to dodatne aktivnosti poslanika i delegata koji prouzrokuju povećane materijalne troškove? Svaki delegat i poslanik je član neke od stranaka i djeluje u svojoj izbornoj bazi, obzirom da je iz te baze i izabran, odnosno delegiran. Da li će raditi u svojoj izbornoj jedinici, ili neće, je slobodan izbor i privatna stvar i svakako da mu za te aktivnosti ne treba plaćati naknadu iz budžeta. Koje su to manifestacije po pozivu organizatora za koje poslaniku ili delegatu treba dodatno plaćati? Ukoliko se radi o manifestaciji koja je od značaja za obavljanje poslaničke ili delegatske funkcije, poslanik ima pravo na službeno putovanje i dnevnicu (a da ne govorim o tome da, po pravilu, organizator koji uputi poziv plaća i troškove).

Šta znači formulacija „i drugim aktivnostima gdje Parlamentarna skupština BiH ne snosi troškove stručnog osposobljavanja i usavršavanja i konsultantskih usluga?“ Ako neko hoće da se usavršava, neka to radi od svojih para, a ne iz budžeta, a ako traži konsultantske usluge (iako zaista nisam sigurna o kakvim bi se uslugama moglo raditi), opet – brate – iz svog džepa!

Nakon ove moje pretrage, nameće se samo jedan zaključak: imat ću puno posla dok ostvarim svoj cilj – da ovu vrstu, potpuno neosnovane, naknade izbrišem iz svih propisa u kojima se ušančila... Prvi korak sam već preduzela u pravcu izmjene Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Idemo dalje, na fazu dva i tri, ali o tome u nekom narednom tekstu.

VJERUJETE LI MENI (NJIMA) ILI SVOJIM OČIMA?

Bh. javnost je posljednjih nedjelja uzburkana političkim aktivnostima stranaka i koalicija. Svega tu ima – zastava, sabora, promjene imena, starih i novih koalicija... Raspon je zaista veliki i teško je snaći se u moru saopštenja, deklaracija, huškačkih izjava, postavljanja uslova i ucjena. Svi dokazuju da su u pravu i zašto ne valjaju oni drugi. Lako se mogu zbuniti čak i oni kojima su političke analize posao, a kako neće građani?!

Kome vjerovati i kako izvući prave zaključke?

SEBI I SVOJIM OČIMA, dragi moji Bosanci i Hercegovci!

Treba li, i koliko još dugo, da slušamo priču o otcjepljenju, o tome kako živimo u kvazidržavi? Treba li da nasjednemo na teoriju nelegitimnosti ovog ili onog, samo zato što ni/je član ove ili one stranke? Hoćemo li dopuštati da se slave ratni zločinci i negiraju odluke međunarodnih pravosudnih institucija? Hoćemo li slušati bajke o stotinama hiljada novih radnih mjesta i privrednom rastu? Hoćemo li i dalje dopuštati da nas zavađaju, prebrojavaju, vraćaju u prošlost, dok mi SVOJIM OČIMA vidimo da nam to rade oni koji su za sebe, svoje porodice i uzak krug svojih istomišljenika prigrabili bogatstvo koje poštenim radom ne bi mogli steći ni za nekoliko života? Hoćemo li vjerovati onima čija imanja vrijede milione maraka, čiji jedva punoljetni sinovi postaju uspješni biznismeni puneći džepove javnim novcem, onima koji i tokove rijeka skreću zarad udobnosti i lokacije vlastitog, basnoslovno vrijednog doma, onima u čijim rukama su završavale vreće zlata skupljene za ratom napaćeni narod, onima koji, umjesto nas, jedu zlatnim kašikama, onima čiji se prsti, kao pipci, nađu u svakoj vrsti kriminala, korupcije? Hoćemo li stvarati vlastito mišljenje na osnovu onoga što nam se servira u njihovim medijima, izvučeno iz konteksta, neobjektivno i neprofesionalno. Hoćemo li?

Kad ćemo konačno shvatiti da se radi o zabavi za narod, o laži i paralaži, kako bismo se zabavili svim drugim, samo ne onim bitnim – našom svakodnevnicom i njihovom odgovornošću, jer se nalazimo tu gdje jesmo? Dovoljno je krenuti od svoje porodice, rodbine, prijatelja. Širom otvorimo i oči i um, posmatrajmo i izvodimo zaključke, vjerujmo samo sebi i svojim očima. Vidjet ćemo surovu stvarnost i dijametralno neslaganje između onog što vidimo i onog što pričaju i u šta nas ubjeđuju oni kojima je interes da se, zbunjujući nas, zadrži postojeće stanje. A oni to rade sistematski i zajedno. Vidjet ćemo da, dvadeset tri godine od završetka rata, tapkamo u mjestu. Vidjet ćemo da nam nije bolje, da nema blagostanja i zlatnih kašika, da su korupcija i kriminal postali normalna pojava, da su urušene sve prave ljudske vrijednosti i da nema niti jedne oblasti života i rada za koju možemo reći da funkcioniše normalno, vidjet ćemo hiljade ljudi svih životnih dobi kako napuštaju ovu zemlju, u potrazi za normalnim životom.

Kada budemo vjerovali SAMO SEBI I SVOJIM OČIMA, nametnut će se neizbježan zaključak da su se vladajuće elite uplašile za svoj status bogatih i nedodirljivih, pa stoga treba ponovo homogenizovati nacionalne korpuse, po sistemu „neka nas tlači naš“, uz istovemenu diskreditaciju nekolicine onih koji razmišljaju drugačije, koji nude drugačiji koncept ove zemlje i slamku za koju se možemo uhvatiti, kako bismo isplivali iz blata u kojem se nalazimo.

Zato, ne dozvolimo da nam zamagljuju vid, VJERUJMO SAMO SEBI I SVOJIM OČIMA!!!